Sudar na stazi, ko odgovara, FIS pravila, podjela krivice i teret dokazivanja

Deset FIS pravila ponašanja su prema ustaljenoj sudskoj praksi OGH-a priznati standard dužne pažnje u odnosima između skijaša. Razvila ih je Međunarodna skijaška federacija i ona nemaju neposrednu zakonsku snagu, ali funkcioniraju kao konkretizacija dužne pažnje koja se zahtijeva prema § 1295 ABGB. Ko povrijedi FIS pravilo i time ozlijedi drugog skijašku, u pravilu je postupao nepažljivo.

Za slučajeve sudara centralna su pravila: Pravilo 1 (obzirnost, svaki skijaš mora se ponašati tako da ne ugrozi niti ošteti druge), Pravilo 2 (vladanje, prilagoditi brzinu i način skijanja sposobnosti, terenu, snijegu, vremenskim uvjetima i gustoći prometa), Pravilo 3 (izbor pravca, skijaš koji dolazi odozada ili odozgo mora izabrati pravac koji ne ugrožava skijaša ispred; prednji skijaš ima prednost), Pravilo 4 (prestizanje uz dovoljan razmak) i Pravilo 5 (ulazak, ponovni start i vožnja uzbrdo, prvo pogledati uzbrdo i dati prednost svima).

Za nezgode na stazi između skijaša Pravilo 3 je praktično najvažnije: skijaš koji dolazi odozada ili odozgo snosi odgovornost za izbor pravca. Ko udari u skijaša ispred, u pravilu je povrijedio Pravilo 3. Iznimke postoje kada prednji skijaš iznenada zaprečuje put ili je i sam povrijedio Pravilo 5 (ulazak na stazu).

Osnova svakog zahtjeva za naknadu štete između skijaša je § 1295 ABGB: ko svojom krivnjom prouzrokuje štetu drugome, dužan je naknaditi je. Krivnja pretpostavlja povredu dužne pažnje, a ta dužna pažnja se konkretizuje FIS pravilima. Zahtjev se podnosi najprije osobno protiv skijašice ili skijaša koji je prouzrokovao štetu, a može se riješiti putem njihovog osiguranja od građanske odgovornosti.

Kada su obje strane pogriješile, na primjer jer je onaj pozadi vozio prebrzo, a prednji je krenuo bez pogleda uzbrdo (povreda Pravila 5), primjenjuje se § 1304 ABGB: suodgovornost oštećenog uzima se u obzir pri podjeli štete. Sud dijeli štetu prema udjelima uzrokovanja. U praksi raspon ide od pune odgovornosti jedne strane do kvota poput 50:50 ili 75:25. Ove kvote su rezultati pojedinačnih slučajeva i nisu garancija određene raspodjele.

Važno za ozlijeđenog skijašu: odštetno pravo ne sadrži automatizam koji izjednačava pad s krivnjom. Ozlijeđeni mora dokazati krivicu drugog (§ 1296 ABGB: u sumnji svaka strana snosi vlastitu štetu). U tome znatno pomaže prima facie dokaz (Anscheinsbeweis) (vidi dolje).

Prema općem pravilu § 1296 ABGB ozlijeđeni snosi teret dokaza za krivicu druge strane. Ovo zvuči zahtjevno, ali se znatno olakšava prima facie dokazom (Anscheinsbeweis). Prima facie dokaz je uspostavljen kada se pokaže tipičan tok događaja koji prema općem životnom iskustvu ukazuje na određenu krivicu.

U slučajevima sudara skijaša prima facie dokaz redovno djeluje u korist ozlijeđenog kada je sudar nastao odozada ili odozgo: ko udari u skijaša ispred, prema općem životnom iskustvu je povrijedio FIS Pravilo 3. Skijaš pozadi može pobiti ovu pretpostavku, na primjer dokazom da je prednji iznenada stao na nepreglednom mjestu, neočekivano prešao stazu ili krenuo bez pogleda uzbrdo. Ako prima facie dokaz nije oborena, povreda pravila smatra se dokazanom.

Posebno vrijedna dokazna sredstva za uspostavu prima facie dokaza: neovisni svjedoci s kontakt podacima, skica nezgode, snimci kacige ili skijaških kamera, GPS ili tracker podaci (mnoge moderne skijaške naočale i satovi bilježe brzinu i poziciju), protokol spasilačke službe i policijski zapisnik ako je policija pozvana. Uzorak ozljeda može ukazati na smjer i silu udara.

Prvih nekoliko sati nakon sudara odlučujući su za dokaznu situaciju. Ozlijeđeni koji želi provjeriti zahtjeve treba odmah pristupiti svjedocima i osigurati njihove kontakt podatke, napraviti ili fotografirati skicu nezgode, sačuvati snimke kacige i skijaških kamera (ne brisati), zatražiti protokol spasilačke službe i eventualni policijski zapisnik te zadržati vlastitu opremu. Medicinska dokumentacija s dana nezgode i svi naknadni izvještaji čine dio obračuna štete.

Prema drugom skijašu ili njegovom osiguravatelju ne bi trebalo davati nikakvo priznanje krivice prije pravne prve ocjene. Osiguravatelji koriste svaku prethodnu izjavu i naknadno je upotrebljavaju kao argument protiv suprotne strane. Vlastito osiguranje od građanske odgovornosti treba obavijestiti u slučaju da se potencijalno smatra štetnom stranom.

Rok zastare za zahtjeve za naknadu štete iznosi tri godine od saznanja o šteti i štetniku (§ 1489 ABGB). Ovaj rok teče, čak i ako posljedice ozljede još nisu u potpunosti predvidive. Kod dugotrajnog liječenja preporučuje se deklaratorna tužba koja sprječava zastarijevanje za buduće štete koje još nisu izračunljive. Rana pravna prva ocjena može razjasniti da li je i kada ovaj korak prikladan.